Flora i fauna Nacionalnog parka Biogradska gora

Credits: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Tsnena

Flora Nacionalnog parka Biogradska gora odnosno Bjelasice ogleda se kroz prisustvo mediteranskih, balkanskih, eurosibirsko-borealnih i aralo-kaspijskih oblika. Idući prema visini flora se osjetno mijenja. Od Tare (880 m) prema Zekovoj glavi (2017 m) vegetacioni period je kraći, pa je i rast biljaka manji. Biljni svijet je bogat listopadnim i četinarskim šumama koje su prošarane livadama i pašnjacima. U njima se može naći 26 biljnih zajednica, sa oko 2000 vrsta i podvrsta viših biljaka, među kojima je 20 % endema Balkanskog poluostrva.

Na prostoru između kotlina i planinskih vrhova izdvajaju se tri vegetaciona sprata: sprat lišćara, sprat mješovitih šuma i četinara i sprat livada, pašnjaka i suvata.

U dolini Biogradske rijeke, na prostoru prašume, koju karakterišu stabla stara i preko 500 godina, sa visinom i preko 50 m, mogu se naći stabla “džafer javora”, lipe, bukve, jele, smrče, bijelog jasena, planinskog brijesta, sive jove. Posebnu dragocjenost Parka čine sprat poleglog bora, na čije sastojine se zapažaju proplanci sa borovnjacima koji sa svojom zelenom bojom odudaraju od zagasite boje bora. Upravo zbog te dominantne boje bora neki bjelasički vrhovi nose nazive Crna glava, Crni vrh, Galica. Nekada se njegovim cijeđenjem dobijalo eterično ulje, ali je njegova sječa zaustavljena 70-ih godina, pa sada predstavlja pravi ekološki ukras ovog područja.

Prevoji i bila, područja u kojima vladaju vjetrovi, obrasli su “tipcom” i “jarcom”, sitnom, čvrstom, drvenastom i polusuvom travom. Donji djelovi dolinskih strana obrasli su pitomim, gustim, raznovrsnim, mekim i sočnim travama, koje su ukrašene evropskom planinčicom (zlatna jabuka, žuti jablan, divlji božur, žućkasta glavičarka - Trollius europaeus), najljepšim visoko planinskim cvijetom. Rasprostranjena je u Evropi, na Kavkazu i u arktičkom dijelu Sjeverne Amerike. Raste na kamenitim i vlažnim staništima, brdskim livadama i pašnjacima, na planinskom području. Rod joj sadrži oko 30 vrsta, koje rastu u Sjevernoj Americi i Aziji, dok je evropska planinčica jedina vrsta koja se može naći u Evropi. Ukrasna je biljka. Ne smije se upotrebljavati u ishrani zbog svojih otrovnih svojstava.

Osim nje značajne su i vrste: fresinica, velemun, srijemuš.

Od endemičnih vrsta Balkanskog poluostrva 34 vrste se nalazi na teritoriji Biogradske gore: munika, molika, planinski javor, crnogorski zvončić, crnogorska petoprsta, dinarski rožac, velecvjetni rožac, Lukušićev karanfil, Pančićev mliječac, Pančićev odoljen, albanski ljiljan, bosanska perunika, Sendterova pušina, siva babina svila, jezikolika hajdučka trava, siparska hajdučka trava.

Credits: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Gencijana2.jpg?uselang=ru

Fauna Parka - Bogatstvo Parka ogleda se kroz prisustvo skoro svih životinjskih vrsta niske i visoke divljači koja je karakteristična za planinski pojas Dinarida. Na teritoriji Parka razlikuju se četiri osnovna ekosistema:

•           ekosistem reliktnih listopadnih šuma;
•           ekosistem prašume;
•           vodeni ekosistem;
•           visokoplaninski ekosistem.

Ekosistem reliktnih listopadnih šuma je mješovitog sastava i rasprosprostranjen je uglavnom u srednjoj visinskoj zoni. Ovaj biom je karakterističan za mediteranske planine prostirući se uz tople i zaklonjene doline rijeka i kanjona. Na prostoru Bjelasice zahvata osunčane padine prisojnih strana rečnih dolina i kanjona. Faunu ovog dijela Parka predstavlja: mediteranska sjenica, lilfordov šareni detlić, bjelovrata muharica, puh orašar i druge.

Ekosistem prašuma predstavlja jezgro Nacionalnog parka Biogradska gora. U njemu je najznačajnija fauna ptica pjevačica: grmuša, zeba, sjenica i puzavica. Takođe, mogu se naći i ptice grabljivice, koje su našle ovaj ekosistem pogodan za gniježđenje: mišar, sivi soko, jastreb, šumska sova, kao i neke koke. Od krupne divljači najznačajnija je srna, kao autohtona vrsta, zatim divlja svinja i jelen, koji je alohtona (unešena) vrsta. Osim njih treba izdvojiti i sitne šumske glodare, insekte, gmizavce i vodozemce koji imaju važnu ulogu u očuvanju ekološke ravnoteže.

Credits: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Trollius_europaeus_020503.jpg

Vodeni ekosistem se rasprostire u rijeci Tari, Biogradskom jezeru i ostalim ledničkim jezerima, kao i u nekim manjim vodenim tokovima. U rijeci Tari i Biogradskom jezeru smjestila se autohtona vrsta - potočna pastrmka, međutim poribljavanje neautohtonim vrstama kako Biogradskog tako i drugih ledničkih jezera dovelo je do smanjenja ili potpunog istrebljenja autohtonih vrsta. Vodene površine, osim što služe kao pojilišta, služe i za odmor ptica za vrijeme njihove migracije.

Visokoplaninski ekosistemi zahvataju prostor visokih planina iznad gornje šumske granice. Ovdje spadaju ekosistemi pašnjaka, livada, kamenjara i litica, i može se naći više rijetkih i ugroženih vrsta životinja.

Litice i kamenjari su nastanjeni najkrupnijim i najugroženijim vrstama ptica grabljivica i lešinara: suri orao, bjeloglavi sup, soko, vjetruška. Tipične glacijalne vrste nalaze se na najvišim planinskim vrhovima, kao što su: sniježna ušata ševa, planinski popić, kao i rijetka zaštićena vrsta, ptica puzgavac.

Osim ovih životinja svoje utočište u visokoplaninskoj zoni našla je i divokoza.

Credits: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Kookaburra_81

Iftiofauna Nacionalnog parka

U Biogradskom jezeru egzistiraju i autohtone i alohtone vrste riba. Autohtone vrste su: potočna pastrmka, gaovica i peš, dok su alohtone vrste: kalifornijska pastrmka i jezerska zlatovčica. U slivu Tare imamo takođe potočnu pastrmku, gaovicu i peš, kao i lipljen, mladica i skobalj. Tri vrste: potočna pastrmka, lipljen i mladica su najbrojnije i predstavljaju najatraktivniju vrstu za sportski ribolov.

U tokovima rijeke Tare mogu se naći i dvije ciprinidne vrste: potočna mrena i skobalj (škobalj). Međutim, zbog brojnosti salmonidnih vrsta bivaju zanemarene.

Credits: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Aka

Fauna sisara

Dosta je atraktivna i najviše je zastupljena srnom (autohtona šumska vrsta), divljom svinjom i jelenom (koji je unešena vrsta). Na prostoru Parka zabilježeno je do sada 38 vrsta koje su podijeljene u 6 redova. Na spisku endemičnih, prorijeđenih i ugroženih vrsta našle su se: vidra i sve vrste slijepih miševa.

Fauna gmizavaca i vodozemaca (Herpetofauna)

Značajna je po prisustvu velikog broja zaštićenih vrata, odnosno endema.

Svoje stanište u Parku odnosno u Biogradskom jezeru i ušću Biogradske rijeke našla je grčka žaba, balkanski endemit. Osim nje na području Parka nalaze se i zaštićene vrste: šareni daždevnjak, velika krastača, zelena krastača, gatalinka, planinski mrmoljak i mali mrmoljak. Od gmizavaca zaštićene su vrste: barska kornjača, sljepić, zidni gušter, planinski gušter, sivi gušter, barska bjelouška, rečna bjelouška i smuk.

Jedna vrsta zmije, krški šargan, nalazi se na listi Emerald i CITES listi konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama.

Fauna insekata (Entomofauna)

Ova fauna je značajna po visokom procentu endemita. Na teritoriji Parka do sada je pronađeno oko 80 vrsta leptira, što je 40 % od ukupnog broja u Crnoj Gori. Osim njih ostali najbrojniji insekti su: dvokrilci, trokrilci, homoptera, stjenice, skokunci (beskrilni insekti), pravokrilci, riblje muve.

Kako bi se Park što bolje očuvao, utvrđena su III stepena zaštite odnosno zone zaštite.

Prvi stepen zaštite zahvata prašumski rezervat i u njemu je zabranjena bilo koja aktivnost koja bi narušila prirodu Nacionalnog parka.

Drugi stepen zaštite podrazumjeva zaštitu flore, faune, vode i zemljišta, ali je dozvoljena ispaša stoke, kako bi se održavala pašnjačka vegetacija.

U trećoj zaštićenoj zoni dozvoljena je proizvodnja zdrave hrane, pčelarstvo, lov i ribolov, kao i branje i sakupljanje ljekovitog bilja.

Autor teksta: Jovana Ratković / Sva prava zadržana

Zahvalna na čitanju.