Flora Nacionalnog parka Biogradska gora odnosno Bjelasice ogleda se kroz
prisustvo mediteranskih, balkanskih, eurosibirsko-borealnih i aralo-kaspijskih
oblika. Idući prema visini flora se osjetno mijenja. Od Tare (880 m) prema
Zekovoj glavi (2017 m) vegetacioni period je kraći, pa je i rast biljaka manji.
Biljni svijet je bogat listopadnim i četinarskim šumama koje su prošarane
livadama i pašnjacima. U njima se može naći 26 biljnih zajednica, sa oko 2000
vrsta i podvrsta viših biljaka, među kojima je 20 % endema Balkanskog
poluostrva.
Na
prostoru između kotlina i planinskih vrhova izdvajaju se tri vegetaciona
sprata: sprat lišćara, sprat mješovitih šuma i četinara i sprat livada,
pašnjaka i suvata.
U dolini
Biogradske rijeke, na prostoru prašume, koju karakterišu stabla stara i preko
500 godina, sa visinom i preko 50 m, mogu se naći stabla “džafer javora”, lipe,
bukve, jele, smrče, bijelog jasena, planinskog brijesta, sive jove. Posebnu
dragocjenost Parka čine sprat poleglog bora, na čije sastojine se zapažaju
proplanci sa borovnjacima koji sa svojom zelenom bojom odudaraju od zagasite
boje bora. Upravo zbog te dominantne boje bora neki bjelasički vrhovi nose
nazive Crna glava, Crni vrh, Galica. Nekada se njegovim cijeđenjem dobijalo
eterično ulje, ali je njegova sječa zaustavljena 70-ih godina, pa sada
predstavlja pravi ekološki ukras ovog područja.
Prevoji i
bila, područja u kojima vladaju vjetrovi, obrasli su “tipcom” i “jarcom”,
sitnom, čvrstom, drvenastom i polusuvom travom. Donji djelovi dolinskih strana
obrasli su pitomim, gustim, raznovrsnim, mekim i sočnim travama, koje su
ukrašene evropskom planinčicom (zlatna jabuka, žuti jablan, divlji božur,
žućkasta glavičarka - Trollius europaeus),
najljepšim visoko planinskim cvijetom. Rasprostranjena je u Evropi, na Kavkazu
i u arktičkom dijelu Sjeverne Amerike. Raste na kamenitim i vlažnim staništima,
brdskim livadama i pašnjacima, na planinskom području. Rod joj sadrži oko 30
vrsta, koje rastu u Sjevernoj Americi i Aziji, dok je evropska planinčica
jedina vrsta koja se može naći u Evropi. Ukrasna je biljka. Ne smije se
upotrebljavati u ishrani zbog svojih otrovnih svojstava.
Osim nje
značajne su i vrste: fresinica, velemun, srijemuš.
Od
endemičnih vrsta Balkanskog poluostrva 34 vrste se nalazi na teritoriji
Biogradske gore: munika, molika, planinski javor, crnogorski zvončić,
crnogorska petoprsta, dinarski rožac, velecvjetni rožac, Lukušićev karanfil,
Pančićev mliječac, Pančićev odoljen, albanski ljiljan, bosanska perunika,
Sendterova pušina, siva babina svila, jezikolika hajdučka trava, siparska
hajdučka trava.
Fauna
Parka -
Bogatstvo Parka ogleda se kroz
prisustvo skoro svih životinjskih vrsta niske i visoke divljači koja je
karakteristična za planinski pojas Dinarida. Na teritoriji Parka razlikuju se
četiri osnovna ekosistema:
- ekosistem reliktnih listopadnih
šuma;
- ekosistem prašume;
- vodeni ekosistem;
- visokoplaninski ekosistem.
Ekosistem reliktnih listopadnih šuma je mješovitog sastava i rasprosprostranjen je uglavnom u
srednjoj visinskoj zoni. Ovaj biom je karakterističan za mediteranske planine
prostirući se uz tople i zaklonjene doline rijeka i kanjona. Na prostoru
Bjelasice zahvata osunčane padine prisojnih strana rečnih dolina i kanjona.
Faunu ovog dijela Parka predstavlja: mediteranska sjenica, lilfordov šareni
detlić, bjelovrata muharica, puh orašar i druge.
Ekosistem prašuma
predstavlja jezgro Nacionalnog parka Biogradska gora. U njemu je najznačajnija
fauna ptica pjevačica: grmuša, zeba, sjenica i puzavica. Takođe, mogu se naći i
ptice grabljivice, koje su našle ovaj ekosistem pogodan za gniježđenje: mišar,
sivi soko, jastreb, šumska sova, kao i neke koke. Od krupne divljači najznačajnija
je srna, kao autohtona vrsta, zatim divlja svinja i jelen, koji je alohtona (unešena) vrsta. Osim njih treba izdvojiti i sitne šumske glodare, insekte,
gmizavce i vodozemce koji imaju važnu ulogu u očuvanju ekološke ravnoteže.
Vodeni ekosistem se
rasprostire u rijeci Tari, Biogradskom jezeru i ostalim ledničkim jezerima, kao
i u nekim manjim vodenim tokovima. U rijeci Tari i Biogradskom jezeru smjestila
se autohtona vrsta - potočna pastrmka, međutim poribljavanje neautohtonim
vrstama kako Biogradskog tako i drugih ledničkih jezera dovelo je do smanjenja
ili potpunog istrebljenja autohtonih vrsta. Vodene površine, osim što služe kao
pojilišta, služe i za odmor ptica za vrijeme njihove migracije.
Visokoplaninski ekosistemi
zahvataju prostor visokih planina iznad gornje šumske granice. Ovdje spadaju
ekosistemi pašnjaka, livada, kamenjara i litica, i može se naći više
rijetkih i ugroženih vrsta životinja.
Litice i
kamenjari su nastanjeni najkrupnijim i najugroženijim vrstama ptica grabljivica
i lešinara: suri orao, bjeloglavi sup, soko, vjetruška. Tipične glacijalne
vrste nalaze se na najvišim planinskim vrhovima, kao što su: sniježna ušata
ševa, planinski popić, kao i rijetka zaštićena vrsta, ptica puzgavac.
Osim ovih životinja svoje utočište u visokoplaninskoj zoni našla je i divokoza.
Iftiofauna Nacionalnog parka
U
Biogradskom jezeru egzistiraju i autohtone i alohtone vrste riba. Autohtone
vrste su: potočna pastrmka, gaovica i peš, dok su alohtone vrste:
kalifornijska pastrmka i jezerska zlatovčica. U slivu Tare imamo takođe potočnu
pastrmku, gaovicu i peš, kao i lipljen, mladica i skobalj. Tri vrste: potočna
pastrmka, lipljen i mladica su najbrojnije i predstavljaju najatraktivniju
vrstu za sportski ribolov.
U tokovima
rijeke Tare mogu se naći i dvije ciprinidne vrste: potočna mrena i skobalj
(škobalj). Međutim, zbog brojnosti salmonidnih vrsta bivaju zanemarene.
.jpg)
Fauna sisara
Dosta je
atraktivna i najviše je zastupljena srnom (autohtona šumska vrsta), divljom
svinjom i jelenom (koji je unešena vrsta). Na prostoru Parka zabilježeno je do
sada 38 vrsta koje su podijeljene u 6 redova. Na spisku endemičnih, prorijeđenih i
ugroženih vrsta našle su se: vidra i sve vrste slijepih miševa.
Fauna gmizavaca i vodozemaca (Herpetofauna)
Značajna
je po prisustvu velikog broja zaštićenih vrata, odnosno endema.
Svoje
stanište u Parku odnosno u Biogradskom jezeru i ušću Biogradske rijeke našla je
grčka žaba, balkanski endemit. Osim
nje na području Parka nalaze se i zaštićene vrste: šareni daždevnjak, velika
krastača, zelena krastača, gatalinka, planinski mrmoljak i mali mrmoljak. Od
gmizavaca zaštićene su vrste: barska kornjača, sljepić, zidni gušter, planinski
gušter, sivi gušter, barska bjelouška, rečna bjelouška i smuk.
Jedna
vrsta zmije, krški šargan, nalazi se
na listi Emerald i CITES listi konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim
vrstama.
Fauna insekata (Entomofauna)
Ova fauna
je značajna po visokom procentu endemita. Na teritoriji Parka do sada je
pronađeno oko 80 vrsta leptira, što je 40 % od ukupnog broja u Crnoj Gori. Osim
njih ostali najbrojniji insekti su: dvokrilci, trokrilci, homoptera, stjenice,
skokunci (beskrilni insekti), pravokrilci, riblje muve.
Kako bi se
Park što bolje očuvao, utvrđena su III stepena zaštite odnosno zone zaštite.
- Prvi stepen zaštite
zahvata prašumski rezervat i u njemu je zabranjena bilo koja aktivnost koja bi
narušila prirodu Nacionalnog parka.
- Drugi stepen zaštite
podrazumjeva zaštitu flore, faune, vode i zemljišta, ali je dozvoljena ispaša
stoke, kako bi se održavala pašnjačka vegetacija.
- U trećoj zaštićenoj zoni dozvoljena je
proizvodnja zdrave hrane, pčelarstvo, lov i ribolov, kao i branje i sakupljanje
ljekovitog bilja.
Autor teksta: Jovana Ratković / Sva prava zadržana
Zahvalna na čitanju.
Comments
Post a Comment